Prema legendi, Istru su nekada nastanjivale vile. Po noći bi plesale šumskim proplancima i livadama, a znalo bi se dogoditi da se ukažu ponekom mještaninu, bez loših namjera. Imale su moć čovjeku donijeti sreću, a bile su i graditeljice.
Prema priči, vile su sagradile Arenu u Puli. Jedne noći vukle su kamen s Učke, te jedan po jedan slagale u krug, i tako je nastalo velebno zdanje. Budući da su vile stvorenja noći, kada je prvi pijetao zakukurikao, one su morale prestati raditi svoj posao da ih ljudi ne bi vidjeli, i tako je Arena ostala nedovršena. To se objašnjava činjenicom da ona nije natkrivena, a kamenje namijenjeno za taj završni pothvat, ostalo je razasuto diljem Istre od Učke do mora, na mjestima gdje su se vile zatekle u trenutku pijetlove jutarnje pjesme. Pulska je Arena kroz povijest izazivala poštovanje kod svih koji su je vidjeli. Tako je bilo i kod Slavena, koji su je poput drugih smatrali za čudo, a pučki joj je naziv bio Divić - grad. „Divić" znači čudo, a etimološki nema veze s „divicama" - vilama.
Priče o vilama i vilenjacima u šumama i na planinama postoje oduvijek. Isto tako postoje i svjedočanstva o susretima s vilama ljudi iz raznih povijesnih razdoblja. Na isti način kao što čovjek nije samo materijalan, već posjeduje dušu, tako je i sve u prirodi živo i ima dušu, prožeto je snagama i energijama, nastanjeno vidljivim i nevidljivim bićima. Vrhovi planina i uzvisine bile su boravišta bogova. Vrela, rijeke i vode općenito, bile su poznate kao diva, devona (“božanska”). Izvori su bili darovatelji čudotvornih iscjeliteljskih moći. Na tim se mjestima ponekad nalazi “ulaz” u “drugi svijet” koji čuvaju vile, patuljci, a ponekad i neki div. ”Duh prirode je tako lijep, da ga ljudi vide kao vilu!” – ovako govori od davnina naša narodna usmena predaja.
U svim pričama o vilama stoji da su vile vrlo lijepe. Kosa im je obično zlatne boje, raspuštena i često gotovo do zemlje. Ne smije ih se čupati; umrla bi kad bi joj netko iščupao tek i jednu vlas! Vila se rađa iz rose nekog crvenog glavičastog jesenjeg cvijeća.
“Ljudi vele da ima nekakova trava, kojoj je korijen nalik na glavicu crvenog luka, pa raste i cvate po livadama. Ujutru rano, kad je rosom okvašena, trava pušta od sebe kao bale, a iz tih bala rađaju se mlade vile.”, kaže Ivan Kukuljević u “Vilama”. One žive u oblacima, na zemlji, u vodi i moru. Na oblacima one grade fantastične dvorce. Ima i gorskih vila. One imaju ulogu Sv. Ilije u svim atmosferskim pojavama. Skupljaju oblake, proizvode buru, čuvaju od tuče. Stanuju na zvijezdama. Vila rađa samo vilu, a kad zanese s čovjekom, to dijete rodi u šumi ili u trijemu pred svim ukućanima. Odlete s djetetom u naručju. Hrane se mlijekom košuta. Iščekujući sunce, jašu na jelenima (jelen je u arijskoj mitologiji sunčani simbol). U našim krajevima spominju vilu planinkinju, diklicu planinsku, nagorkinju, zagorkinju, vodenu, zdenčju, potočju, morsku vilu, morkinjicu koja boravi u špilji kraj mora, šumnjaču koja živi u šumi, vilu drvaricu koja živi u krošnjama.
U vrijeme dok su vile hodale svijetom ljudi su bili dobri, a vile su im pomagale u njihovim poslovima. Nije bilo tuge, jer svuda su pomagale u svemu. Jedno je bilo srce svih ljudi, jedna volja, jedan običaj, jedan zakon. Vile su obožavale konje. Bile su vrlo sretne ako je nekome ostao konj noću izvan staje, jer tada se njime igraju svu noć i pletu mu grive u pletenice. Te pletenice se ne smiju ili ne mogu rasplesti, to moraju učiniti vile. Ali ljudi su iznevjerili vile. Zlatno doba je prestalo. Tada su i puške zapucale i narodi se zaratili. Ljudi su postajali sve lošijeg morala i njihov je način življenja počeo uznemiravati vile. Tada su počele nestajati. Vjeruje se kako nisu nestale baš sve, neke su se zapravo povukle u more, gdje i dalje žive kao sirene.
Vile se u različitim kulturama različito doživljavaju. U jednima se smatraju dobrodušnima, dok se u drugima govori o opakim stvorenjima koja vole podvaljivati ljudima. U svom prirodnom stanju, vile su zapravo čista energija. Vile uzimaju oblik prema svom karakteru ili području na kojem borave. Vilinska krila načinjena su od svjetlosti, osjećaja i energije. Vilinske oči ogledala su njihove duše. Ponekad imaju šiljaste uši što je znak njihove nadnaravne moći. Vile su smrtne, ali ipak žive puno duže od ljudi, a za razliku od nas vrlo vješto se služe magičnim moćima i trikovima. Vile pomažu ljudima i vraćaju dobro dobrim. Poznato je da su vile i vrlo osvetoljubive pa je dosta važno držati se njihovih pravila. Vilama se katkad neka osoba jako svidi te joj počnu donositi dragocjenosti ili novac. Osoba koja ima tu čast i sreću, tu tajnu mora čuvati za sebe, u suprotnom će darovi prestati dolaziti. Isto tako vile vole primati darove, ali samo ako ih smatraju prikladnima. Među najdražima su im kolači, mlijeko i sir. Zauzvrat one će puniti suhe bunare vodom, činiti usjeve plodnima. Ukoliko vile prestanu primati darove, odnosno ako im se uskrate, one će odgovoriti jednakom mjerom i prestati pomagati ili jednostavno uzeti u zamjenu nešto po svom izboru. Vile znaju biti vrlo svojeglava i tvrdoglava stvorenja. To su ćudljiva stvorenja i ono što kažu ne mora uvijek biti istina.
VILENJACI
Vilenjaci su stvorenja 15 cm visoka, vole plesati, mrze odjeću, a za učinjenu uslugu rado će primiti dar u obliku mlijeka ili hrane. Rado pomažu seljacima na farmama i starim ljudima koje često puta znaju zabavljati svojim plesom, pjesmom i smijehom. Oni koji iznevjere povjerenje vilenjaka mogu nastradati, vilenjaci se mogu vrlo okrutno i bespoštedno osvećivati. Vilenjaci imaju tamnu put. Žive u zajednicama, klanovima unutar humaka, pored rijeka, na pustopoljinama, liticama ili pored mora. Klanovi se međuosbno vrlo razlikuju po karakteru, običajima i životnim navikama. Vilenjaci su izuzetno lukavi i zajedno s njihovim magičnim moćima to čini njihovo najjače oružje.
Vilenjaci su došli na zemlju jer su bili previše dobri za Pakao, a previše loši za Raj. U 12. stoljeću u Engleskoj je postojalo vjerovanje da se djeca koja umru bez krštenja nakon smrti pretvaraju u vilenjake. Još jedna legenda govori o tome kako je, nakon što su protjerani iz Raja, Bog posjetio Adama i Evu. Eva je u to vrijeme umivala svoju mnogobrojnu djecu. Kad je Bog pozove zahtijevajući da mu dovede djecu, ona povede samo umivene, a prljave sakrije jer se sramila pokazati mu male zamazance. Na pitanje da li su to sva njena djeca ona odvati potvrdno. To naljuti Boga koji je sve znao, te on odredi da od tada ono što čovjek sakrije od Boga, Bog će sakriti od čovjeka. Tako su neumivena djeca postala nevidljiva. Zbog toga su i dandanas vilenjaci nevidljivi za sve ljude, osim onima koji imaju posebne sposobnosti.
Poznato je i rašireno vjerovanje da gdje god vilenjaci prođu ostavljaju za sobom trag vilinske prašine. Neki ovaj fenomen objašnjavaju određenim oblikom prirodnog fluorescentnog plina ili neke slične materije koju vilenjaci pokupe prelazeći iz svijeta vila u svijet ljudi. Vilenjaci su poznati po tome što vrlo vješto izrađuju predmete od plemenitih metala. Stoga tijekom rada na zlatu i srebru na njima ostaje trag prašine nastao pri njihovoj obradi. Za razliku od nekih vrsta vila, vilenjaci nemaju krila i ne lete, pa stoga svaki let vilenjaka možemo pripisati magiji ili levitaciji.
VILINSKO KOLO
Vile obično hodaju same, ali kad plešu u kolu ih je deset. Ostaju tada za njima tragovi od kopita, a onoga koji ih vidi dok plešu, mogu pretvoriti u drvo, stijenu ili ga odvedu u šumu. Prema slavonskim pričama o vilinskom kolu gljive rastu gdje su vile jednom plesale. Na vilinsko kolo s gljivama ne smije čovječja noga stupiti, jer tome čovjeku bi vile odmah učinile zlo. Vilina gljiva u narodu se zove “vilovnjača”, pa i izvan Slavonije vjeruje se da ona raste “na vilinu kolu”.
ŠUMSKE, VODENE I PLANINSKE VILE
od njih. Naime, dok su se odmarale u oblacima zaspale su pa ih je uhvatilo podnevno sunce. Zato su kažnjene tako da su bačene na planinu da žive na njoj.
Najbliže srodnice vila oblakinja su vile izvorkinje koje žive po izvorima, jezerima i potocima. Skrivajući se pred ljudima, te se vile pretvaraju u labudove. Znaju imati i noge kao labudovi.
Gorske se vile obično nalaze pored gorskih izvora. Mlađe su srodnice vodenih i oblačnih vila. Koliko je izvora u planini, toliko je i vila. Voda na izvoru zove se “vilinska vodica”, nikada ne presušuje i uvijek je ljekovita, jer je posvećena vilinskim duhom koji je oblijeće. Na tim izvorima u planini vile redovito piju vodu u podne. Ti nepresušni izvori samo tada i mogu presušiti. Vile, kako smo već čuli, spremne su se i družiti s ljudima, čak i voditi ljubav s njima, ali njihovi inače dosta rijetki muški predstavnici, vilenjaci, znaju za nas ljude biti vrlo opasni.
GORSKE ILI PLANINSKE VILE
Lutaju planinama i pjevaju s vjetrovima pjesme koje omamljuju ljude. One lebde oko svojega planinskoga svijeta i čuvaju ga. I drugdje po planinama vile beru “rosno po izboru cvijeće” koje ima ljekovitu, nadnaravnu moć: pomaže kod ozdravljenja, iscjeljuje rane, pomaže kod raznih tegoba. Takve se vile zovu i “biljarice” ili “vidarice”. Vile utjelovljuju djelovanje prirodnih sila. Život svake od njih vezan je uz određeno drvo, biljku, planinu, izvor, rijeku ili jezero gdje ona djeluje i živi.
Nema mjesta gdje vila ne bi mogla živjeti i načiniti si vilinske dvore. Vrijedi spomenuti da za svoje dvore često odabire i špilje. Ući unutra možeš samo ako su te vile pozvale. Inače nikada više nećeš izaći. A unutra je prekrasan drugi svijet koga samo odabrani vide. Pred većinom se posjetitelja pretvara u labirint stijena iz koga nema izlaza.
Naše najpoznatije špiljsko stanište vila bile su Vilinske jame u Samoborskom gorju. Legenda pripovijeda da su u njoj živjele lijepe djevojke raspletenih kosa. Pomagale bi dobrim ljudima tako da su noću obavljale poslove koje oni ne bi stigli obaviti danju. Zle ljude kažnjavale su tako da bi na njih bacale prokletstvo. Voljele su glazbu, a mrzile buku. Zbog buke koju je u ove krajeve donijela civilizacija otišle su u neke tiše krajeve. Otjerali su ih ljudi i svojim neprestanim dolascima i uništavanjem njihovih špilja. I danas postoji vjerovanje da bi se jednom ipak mogle vratiti. Zašto se spominju zajedno vile s Biokova, vile vidarice i one iz Vilinskih jama? Zbog njima zajedničke velike ljubavi prema prirodi. A mogu li se ljudi time pohvaliti?
VILE SUĐENICE
Žene se boje zaspati nakon poroda, premda su umorne, jer 3 ili 7 suđenica dođu, kad se čovjek rodi, i dosuđuju mu sudbinu. Uris i Upis upisuju sudbinu, a o bogatstvu odlučuje Vusud okružen divljim zvijerima. Vila Suđenica je i Uresnica, Juresnica, Orisica, Orešnica (jer se vile rado pod orah sabiru). U noći po porodu ženi se nosilo vino, kruh i sol, ostavljalo se Rojenicama na stijeni ili u “suđeničkim jamama”. Možemo ih povezati s Nornama u nordijskoj mitologiji. One također određuju sudbinu čovjeka, to su tri sestre Urd (najstarija, boginja prošlosti, sudbine), Verdandi (srednja sestra, boginja sadašnjosti, potrebe) i Skud (najmlađa, boginja budućnosti).
LADARICE
Ladarice su pjevale prije nego je začet svijet, ali su ga ostavile kada se svijet promijenio vjerom i nastanile se na zvijezdama. Prema narodnim pričama one hodaju svijetom od Jurjeva do Ivanja. Uz to vjerovanje veže se običaj kada na Ivanje djevojčice Ivančice u grupi od četiri ili osam obilaze sela. Na glavi nose vjenčiće i pjevajući prolaze kroz selo.
VILA BRODARICA
Mrka vila (u okolici Varaždina), vila brodarica, morska puca, morska devica ili diklica. Ovu vilu Česi i Slovaci smatraju vodenom ili morskom, Rusi i Poljaci samo vodenom. Vila brodarica boravi uvijek na jezeru, gdje spava ili se kupa. Kažnjava onog koji joj zamuti vodu. Sjajna oblak-vila kad je s nje skinuta dnevna svjetlost, postaje mrka noćna vila. Vile brodarice, sanjive ili sanonosne truju junake, vežu ih, varaju i zadaju im muke, dok ih vile vidarice liječe biljem.
VILE RUSALKE
U južnoslavenskoj mitologiji Rusalke su ženska natprirodna bića, naklonjena ljudima. Zamišljane su kao izuzetno lijepe djevojke zlatnih kosa i s krilima, odjevene u duge, prozračne haljine i naoružane strijelama. One žive daleko od ljudi, po planinama (planinkinje, zagorkinje), pokraj voda (vodarkinje, brodarkinje) ili u oblacima (oblakinje). Vjerovalo se da se rađaju iz rose, nekog cvijeća, kad pada kiša i grije sunce i kad se na nebu pojavljuje duga. Svoje dvorce, izuzetne ljepote i raskoši, grade na oblacima. Mogu se preobražavati u različite životinje, prvenstveno u labuda, sokola, konja ili vuka. Često jašu na konju ili jelenu, odlaze u lov, a još češće igraju u kolu. Zaljubljuju se u junake, koje pomažu i savjetima i djelima, a katkad su njihove posestrime. Naklonjene su i djevojkama, koje od njih mogu izmoliti ljepotu ili zaštitu. Vile osobito vješto vidaju rane zadobivene u bojevima, i to različitim biljem. Raspolažu i sposobnošću proricanja. Vile teško praštaju uvrede i svojim strijelama ili pogledom usmrćuju one koji ih povrijede. Podčinjavaju se samo onima kojima pođe za rukom da im otmu odjeću, a ako im neko oduzme krila, preobražavaju se u obične žene. Mogu imati kozje, konjske ili magareće noge.
VILE OBLAKINJE
Vile su po svom postanku meteorna, bića u oblaku. Vili je oblak zaklon, stan i igralište. Vila je duh, koji upravlja oblakom, vodi ga. Prema tome vila oblakinja je povezana s gromom, munjom i oblacima, a time i s bogom gromovnikom Perunom i hrastovima. Oblakinje su nazivane i “lakokrile”, imaju pozlaćena krila i okrilje. Ova vila makar i prečesto boravila u oblaku, silazi na zemlju.
Robin Wight
VILE BOJOVNICE
One kuju sablje koje mogu presjeći željezo i najtvrđi kamen; grade hitre brodove u kakvima ljudi nikada nisu plovili; zidaju gradove kakvih svijet nije vidio; daruju divne konje kakvima na zemlji nema para, te mogu podignuti vjetrove, buru, kišu i grád, osobito kad idu u potjeru za nekim.
Prikazane kako bdiju nad ratnicima u teškim i sudbonosnim trenucima. Pred boj, vila kliče s planine i sudbinu proriče. Ponekad savjetuje junake ili ih u presudnom trenutku upućuje kojim oružjem nadvladati neprijatelja. Junacima priprema oružje pa čak i kuje britke sablje. Ove bojovne vile, kako ih još nazivaju, nikad neće iznevjeriti junake koji su im dragi, ali kad im se približi neizbježni kraj, one će im to objaviti i pratiti ih u smrt. No vile su i same čvrste i hrabre ratnice. Na svojim brzim konjima dolijetale bi na bojište i neustrašivo jurile kao predvodnice.
Osim navedenih ima ih još. U svakom podneblju imaju drugo ime, ali značenje im je isto. U našim krajevima kao i diljem svijeta postoje priče o vilama koje se uz topla ognjišta stoljećima održavaju. Vjeruje li se danas u vile ili su to samo divne priče!? Mnogi vjeruju u postojanje vila, ima ljudi koji ih vide ili osjete. Ima ih svuda kao i prije, samo treba gledati, osluškivati, osjećati.
”O da ljudi samo znaju, što grmovi skrivaju! Koju vilinsku tajnu možeš čut’ uz puteljak, stazu, put…”
Izvor: iz knjige “Vile” Victorie Faust, te s interneta…
google.com, pub-6797546459868989, DIRECT, f08c47fec0942fa0
